Angel100%

Evo, noćas sam se vratio,

Prvo svjetlo upalio.

Al' odmah nisam shvatio - da više nisi tu.


Blijeda slika, i poruka - da si baš sad otišla,

I da nikad, više nikada, se nećeš vratiti.


Sve ljubavi su tužne, a naša je najtužnija.

Ti odlaziš, a ja znam - da si ista kao i ja.

Da si ista, kao ja.


Tuga mi dođe, i ostane.

Nekad prođe, k'o da nestane.

A sreća uvijek pobjegne, mali korak od mene...

Ljubav je došla lagano, bez žurbe
I znala sam, osjećala je tu između mene i tebe
Laka ljubav bez zahtjevanja
Onda negdje po putu smo je zagubili
Nisam je tražila među nama
Nisam ni vikala ni borila se
Odustala od nas
Kao da je nema
A bila je skrivena
Tužna ljubav
Jer je ne traže
Jer je ne ljube
Žudimo za tom ljubavi
Ti i ja
Sami
Šutimo
I tražimo na krivim stranama
Tu ljubav
Ali nje nema tamo
U njenim njedrima
Ni nekim tuđim očima
Jer ona je tu
Između nas
Jaka i velika
Čekala je da je nađemo
Skrivena

Moja ljubav je dugačka cesta bez kraja,
po kojoj hodam čvrsto držeć tvoju ruku,
jer si moj pravi i istinski put do raja,
kao vaporu ulazak u mirnu luku.

Bez tebe život bi bio grobna tišina,
goli kamen u vrleti planinskog krša,
vodenica bez potoka i starog mlina
i trun prašine što izgubljeno leprša.

Kao ledena voda ti miživot značiš
i sve teške trenutke što život ih daje,
najdraža moja ti ih pojavom liječiš.

Rekao sam ti jednom i opet ću ti reći,
da te beskrajno volim kao prvog dana,
i da si ti duhovna hrana mojoj sreći...

Ponekad se bojim da živim u nekom snu
i strah me jutri otvoriti teške oči,
jer bojim se da će sve nestati i proći,
a ja ću opet biti na početku i dnu.

Treba mi sange da pogledam svjetlo života,
vidim da nije san, nego stvarnost života,
osmjehnem se na zvukove ptičijih nota,
pa poljubim ljubav, što samo meni dana.

I ne sluteć borbu, što misli moje kroje
ti spokojno uživaš ljepote svoga sna,
usne ti nježno i tiho šapuću moje:

probudi se draga, uljepšaj mi ovaj dan,
vatreni poljubac za dobro jutro mi daj,
da budem siguran, kako ovo nije san.

Kad umrem želim tvoje ruke na svojim očima:
želim svjetlo i žito tvojih ljubljenih ruku,
da me još jednom dirne njihova svježina,
da osjetim nježnost što izmjeni moju sudbinu.

Hoću da živiš dok te uspavan čekam
hoću da tvoje uši i dalje slušaju vjetar,
da udišeš miris mora koje smo zajedno voljeli
i da nastaviš hodati pjeskom kojim smo hodali.

Hoću da ono što volim nastavi živjeti,
a tebe sam ljubio i pjevao iznad svega
zato cvjetaj i dalje rascvjetano,

da bi dosegla sve što ti moja ljubav naređuje
da bi sjena moja prošetala tvojim vlasima,
da bismo tako upoznali i razlog momu pjevanju.

Bez tebe ja sam samo čovjek bez imena,
želio bih otić, al srce dalje neće,
bolesno od tuge, po staru ljubav kreće,
al kako zapaliti vatru bez kremena.

Sve je postalo nekako sivo i tužno,
gdje li je ona iznad nas prekrasna duga,
je li se sakrila pa nam se ruga,
vidi li da je nebo bez nje sada ružno.

Voliš li me draga moja još barem malo
il je to samo neka moja iluzija
o jednom carstvu što je nekad davno cvalo.

Ništa mi u životu više nije važno,
ostati će bol i uspomena na tebe
što volio sam tako iskreno i snažno.

Nema više onog prelijepog glasa i onih prelijepih riječi. Nema više onog što je ovo srce činilo sretnim. Ostala su samo sjećanja i ova tuga što je u srcu nosim. Suza je kanula…Ona je dokaz moje tuge koju niko ne poznaje.

Noć. Hodam utabanim stazama ovim već dobro znanim, polupraznim ulicama. Dugo nisam bila ovdje. Predugo. Mjesečev trag stvarao je neke nove puteve. Meni još nepoznate, neispitane. Kasnojesenja magla u ovim ponoćnim satima pobuđivala je u meni strahopoštovanje. Zrak je bio čist, rekla bih spokojan.

Odjednom, u daljini nazirem obrise poznata lica, prepoznajem mu hod. Kako ga ne bih prepoznala kada je ovim stazama toliko puta samouvjereno, kao da je pobjednik svih ratova, baš kao i sada hodao prema meni. Išao mi je u susret. U mojemu tijelu nastao je nemir. Dugo ga nisam vidjela. Predugo.

Neobavezan razgovor, dugi pogledi, hladan stisak ruke (ili možda ipak ne?) i odlazak kući. Kao u bunilu u zrcalu vidjeh svoje lice iz kojeg se sve jasno dalo pročitati. Došlo je vrijeme da ove godine zavaravanja bacim u nepovrat. Trajalo je godinama no nisam ga često viđala. Moj život bio je izvana velika šarena lopta obasjana suncem, a unutra je ta lopta bila prazna, ofucana i istrošena.
Tako je kratka ljubav a tako pust je zaborav...

Jedan tekst, davno napisan...ali kad ga pročitam uvijek se podsjetim nekih životnih situacija... Nemojte mislit da sam tužna, nisam.. Life goes on!

Sjeti se stihova,
sto sam ti ih pisao.
Sjeti se suza,
sto sam ti ih brisao.
Sjeti se ljubavi,
koja ne prolazi,
sjeti se tuge
koja ne odlazi...
Sjeti se srca,
koje te Voli.
Sjeti se Rane,
koja me boli!
Sjeti se ove pjesme
kao uspomene,
sjeti se jednom
nakon svega Mene...
Ako nasi pogledi se spoje,
kada draga prodjes pored mene,
ja te molim sakrij suze,
ako ti se vrate uspomene...
Sakrij, sakrij suze
mozda ce tad lakse biti,
sakrij mila suze
jer ja svoje necu, moci skriti...
Ono sto je bilo medju nama,
za sjecanje ostat ce samo,
ja te molim prodji pored mene
kao da se vise i ne poznajemo...

Poljubi me i budi tu
da sklopim oci
na tvom toplom ramenu

Poljubi me i budi tu
nek srce lupa
kao da je prvi put

Poljubi me, pomoli se
sve svijece svijeta
nek se za nas upale

Ostani, ovu noc kad svi mi prijete
Ostani, zagrli me kao dijete
Ostani, kad sva si ljubav moja
samo ti
Ostani, da me cuvas
kada zaspu andjeli